Larry Kudlow je ugledni ekonomski stručnjak i dobro poznato televizijsko lice, nekadašnji urednik i voditelj brojnih emisija na američkom CNBC-u. Oni stariji možda ga pamte po emisijama koje je kratko vrijeme vodio s ludim Jimom Cramerom¹, a najdulje se na programu zadržao njegov samostalni show The Kudlow report. No, manje je poznata njegova impresivna karijera koja je prethodila medijskoj slavi. Kao svojevrstan kuriozitet može poslužiti podatak da je davne 1970. godine Kudlow surađivao s budućim zvijezdama Demokrata, Billom Clintonom i Johnom Podestom, na platformi Americans for Democratic Action. Potom je otišao u središnju banku (Federal Reserve), pa u Ured za upravu i proračun (Office of Management and Budget), obnašavši kojekakve usputne (ekonomske i političke) dužnosti, da bi potom zasjeo na poziciju glavnog ekonomista Bear Stearnsa. Sve u svemu, Kudlow slovi za neupitnog ekonomskog autoriteta koji tu tvrdnju može potkrijepiti vrlo opipljivim i bogatim životopisom.

Međutim, za ovu je priču najbitnija nit koja Kudlowa povezuje s Arthurom Lafferom, uglednim ekonomistom i autorom famozne skice na ubrusu² iz koje se izrodila Lafferova krivulja, jedan od ključnih stupova konzervativne ekonomske misli i ključan argument u brojnim inicijativama za smanjenje poreznog opterećenja³. Kudlow je postao savjetnikom u A. B. Laffer & Associates, i to je očito obilježilo njegov (ekonomski) svjetonazor. U tolikoj mjeri da odgovore na sva pitanja traži isključivo u supply-side ekonomics teoriji⁴.

Na tragu teorije bila je velika redukcija porezne presije u produkciji Georgea W. Busha, epizoda iz povijesti poznatija pod terminom “Bush tax cuts”. Međutim, epilog provedbe drastičnog poreznog rasterećenja, prema mišljenju mnogih, bio je u najboljem slučaju – skroman⁵. I slabiji u usporedbi s erom Billa Clintona, koja je započela povećanjem poreznog opterećenja (makar su ovako paušalne usporedbe uistinu nezahvalne). Pa ipak, Kudlow je uporno najavljivao razdoblje prosperiteta, nazivajući ga kasnije “najvećom pričom koja nikad nije ispričana”. Kudlow je na kraju ostao jedini koji je i dalje govorio o ekonomskom čudu, kategorički odbacujući u prosincu 2007. godine bilo kakvu pomisao na recesiju, tvrdnjom kako SAD upravo ulazi u sedmu godinu Bush booma⁶. Navijanje se nastavilo i iduće godine, tijekom koje je Kudlow napadao pesimiste, tvrdeći kako je nacija “u mentalnoj, ne ekonomskoj recesiji”, mada je samo nekoliko mjeseci kasnije bankrotirao Lehman Brothers, a svjetska financijska tržišta se sunovratila u bezdan kaotične rasprodaje.

I napokon dolazimo do onog najvažnijeg za našu priču: očajnu sposobnost proricanja budućih događaja i pregršt promašenih prognoza Larry Kudlow nije platio vlastitom reputacijom. Naprotiv, već u siječnju 2009. godine, dok sudovi tek počinju raspetljavati bilancu Lehman Brothersa, a S&P 500 indeks nezadrživo tone, CNBC promovira The Kudlow Report, a Larry dodatno učvršćuje poziciju samozvanog (ekonomskog i političkog) eksperta. Kruna karijere događa se u ožujku 2018. godine kada ga predsjednik Trump imenuje na prestižnu poziciju direktora Nacionalnog ekonomskog vijeća (NEC)⁷. Kudlow, naravno, nastavlja po svome. Ponovo najavljuje porezno rasterećenje koje će “samo sebe isplatiti” (iako je prethodno žestoko kritizirao fiskalni stimulans predsjednika Obame), osporava procjene neovisnog Kongresnog ureda za proračun (CBO) kojima se najavljuje eksplozija američkog javnog duga (čemu upravo svjedočimo), a u veljači 2020. godine pobjedonosno zaključuje i kako je prijetnja koronavirusa u najvećoj mjeri – suzbijena.

I dok Kudlow neumorno glorificira porezno rasterećenje predsjednika Busha, Philip Tetlock objavljuje “Expert Political Judgment“, a jedan od rezultata studije je inverzna (negativna) korelacija između (medijske) slave i točnih predviđanja – dok jedno raste, drugo opada (i obrnuto). Secirajući javne nastupe našeg antijunaka s početka priče, Tetlock u svojoj knjizi “Superforecasting – The Art and Science of Prediction” ponavlja dotičnu tezu, naglašavajući kako su stručnjaci koji ne prezaju od smionih prognoza medijima zahvalan materijal za privlačenje publike. Problem je što nitko od njih nema track record, evidenciju prijašnjih prognoza iz koje bi se moglo zaključiti koliko je pojedini prognozer doista sposoban i precizan. I pritom se služe uobičajenim floskulama, neodređeno najavljujući neki događaj, čime ostavljaju dovoljno prostora za manevar. “Samo što nije”, “u doglednoj budućnosti”, “na dulji rok”, tek su neke od maglovitih fraza koje su ti isti stručnjaci u stanju ponavljati poput papige, gradeći sebi idealnu poziciju: prognoze su često bombastične i ako se ispune, povijest će spremno honorirati one koju su predvidjeli takav razvoj događaja. Za većinu suprotnih situacija služi neodređena vremenska dimenzija, pa je nemoguće te iste stručnjake prozvati zbog promašenih prognoza. Život, međutim, uvelike emulira mehanizam financijskih tržišta (ili je obrnuto?), pa pogrešnim tajmingom predviđanja postaju neupotrebljiva i bezvrijedna. Prognoze mogu i moraju biti bolje, a Tetlock ima i nekoliko jednostavnih savjeta kako to postići…

1. Epitet nije slučajan i odnosi se na naslov samostalne emisije, jer Cramer je mijenjao poslodavce, no naziv je ostao isti – Mad Money
2. Skica je nastala jednog poslijepodneva 1974. godine, na ručku na kojem su društvo Lafferu pravili Dick Cheney i Donald Rumsfeld, kontroverzni tandem tadašnjih dužnosnika administracije predsjednika Geralda Forda
3. Krivulja ilustrira odnos između razine opreznog opterećenja i proračunskih prihoda, gurajući u prvi plan elastičnost poreza i svojevrsni sweet spot između dva ekstrema (minimalne i maksimalne porezne stope)
4. Fokus zagovornika teorije na poreznoj je politici i deregulaciji, odnosno stvaranju uvjeta za procvat korporativnog sektora, koji bi u konačnici trebao donijeti dinamičniji gospodarski rast
5. …po mnogima i razočaravajući, s obzirom na to da je tandem zakonskih paketa Bijela kuća promovirala kao rješenje koje će se “samo isplatiti”, a konačan rezultat je bio ispodprosječni gospodarski rast i bujajući javni dug
6. Godinu dana kasnije Nacionalni zavod za ekonomska istraživanja (NBER) označio je upravo prosinac 2007. kao početak Velike recesije
7. Kudlow je popunio upražnjeno mjesto Vijeća nakon što je njegov prethodnik Gary Cohn (nekadašnji visoki kadar Goldman Sachsa) dao ostavku zbog neslaganja s Trumpom