Jednog jesenjeg dana davne 1906. godine tada već vrlo ugledni britanski znanstvenik Francis Galton¹ zaputio se iz Plymoutha na West of England Fat Stock and Poultry Exhibition, ili u prijevodu – stočni sajam. Zagazivši duboko u deveto desetljeće života, Galtona još uvijek nije napustila znatiželja: i dalje je bio opsjednut statistikom i eugenikom, a stočni je sajam, vjerovali ili ne, uspješno kombinirao oboje.

Iako je eugenika dosta dugo (s razlogom!)² bila na zlu glasu, za ovu je priču iznimno bitna. Naime, Galton je godinama u svom laboratoriju provodio kojekakva istraživanja, tražeći fizički i mentalno superiorne primjerke ljudske vrste. Udarivši temelje eugenici, Galton je skovao i poznatu dilemu nature vs nurture (priroda ili nasljeđe kontra odgoja), a usto je i autor jedne od prvih studija o nasljednim svojstvima inteligencije (Hereditary Genius), dobrim dijelom nastale zahvaljujući velikom utjecaju Porijekla vrsta, kapitalnog djela koje je desetak godina ranije objavio njegov rođak Charles Darwin. Povijest, međutim, navodi kako se Galton poprilično razočarao, gubeći vjeru u (rasprostranjenu) ljudsku inteligenciju. “Samo kada bi moć bila koncentrirana u rukama nekolicine odabranih, s pedigreom”, rezonirao je Galton, “društvo bi moglo ostati zdravo i snažno”.

Taj i takav, pomalo rezigniran, ali još uvijek zaigran Galton, na stočnom je sajmu nabasao na jednu od bizarnih atrakcija koja je podilazila najnižim strastima kocki nastrojene svjetine. Naime, svaki se posjetitelj imao prilike za skromnu naknadu³ kladiti na težinu izloženog vola koji je odabran isključivo za tu prigodu. Za one najs(p)retnije bile su, naravno, rezervirane nagrade. U ovoj priči čak je njih osam stotina okušalo sreću. Mada klađenje nisu zaobilazili ni znalci poput mesara i stočara, “bilo je tu i puno laika”, opisivao je Galton kasnije u znanstvenom časopisu Nature, “poput činovnika koji nemaju nikakvog iskustva sa životinjama, ali se svejedno klade na sve i svašta, vođeni napisima u novinama, procjenama svojih prijatelja i vlastitom maštom”. Sve to navelo je našeg junaka na zaključak kako prosječni sudionik tog bizarnog natjecanja “ima otprilike jednake šanse da točno procijeni težinu vola kao i prosječan glasač meritum političkih pitanja o kojima glasa na izborima”.⁴ Riječ je, naravno, o ironiji, jer Galton je imao prilično nisko mišljenje o prosječnom homo sapiensu, uvjeren kako će kolektivna procjena biti jako daleko od stvarne težine vola.

I tu je, zahvaljujući izdašnoj dozi autorove znatiželje, ali i zavidnoj količini intelektualne poniznosti, nastala priča koja je otišla u legendu, jer Galton je, marljivo popisujući srećke, zapravo htio dokazati kako su mentalni kapaciteti prosječnog glasača u najboljem slučaju – skromni. Ukupno je popisao 787 srećki (13 je bilo nečitljivo), skiciravši distribuciju svih odgovora, a središnja je vrijednost (medijan) iznosila 1.207 funti (nešto više od pola tone)⁵. Bio je to rezultat kolektivne inteligencije, sažet u jednoj brojci.

Vol je naposlijetku izvagan, a njegova je težina iznosila 1.198 funti, i od glasa naroda se razlikovala za manje od – 1%⁶. Drugim riječima, mudrost masa, glas naroda ili kolektivna inteligencija, zapravo je bila savršena, makar i u okolnostima koje su bile daleko od idealnih. Ne čudi, stoga, kako je Galton kasnije napisao: “Rezultat ukazuje na znatno veći kredibilitet demokratske procjene od očekivanoga.”

Opisanom anegdotom započinje knjiga “The Wisdom of Crowds” koju je James Surowiecki, poznati američki novinar s podužim stažem u uglednim medijima poput New York Timesa, Wall Street Journala i New Yorkera, prvi put objavio 2004. godine. Teza koju Surowiecki iznosi u knjizi, navodeći putem pregršt primjera koji je potkrepljuju, zapravo je vrlo jednostavna: u odgovarajućim okolnostima, šarolika grupa ljudi iskazuje impresivnu razinu inteligencije (mudrosti), čak i kada njome ne dominiraju natprosječno inteligentne individue. Unatoč brojnim ograničenjima, od nepovoljnog utjecaja emocija do manjka ključnih informacija, agregirano mišljenje grupe jako je često superiorno znanju i procjenama pojedinaca, bez obzira na njihove iznadprosječne mentalne sposobnosti. Surowiecki uporno napada (i ruši) tezu kako su pojedinci ključni u procesu donošenja odluka, dovodeći u pitanje percepciju autoriteta stručnjaka. Naravno, nisu sve grupe jednako vrijedne ili inteligentne, a Surowiecki kroz priču provlači nekoliko ključnih kriterija koji mogu drastično poboljšati rezultate kolektivne inteligencije. Ali prije toga još jedna lekcija iz kolektivne inteligencije…

1. Samo nekoliko godina kasnije Francis Galton je zbog svog doprinosa znanosti počašćen titulom viteza
2. Galton je bio među onima koji su priželjkivali novi svijet, nastanjen lijepim, inteligentnim i produktivnim jedinkama, zagovarajući kontroliranu reprodukciju, ograničavanje imigracije te institucionaliziranje osoba s invaliditetom
3. Cijena je bitna stavka u ovoj anegdoti jer je odvratila šaljivce i motivirala sve ostale
4. Iako je rašireno pravo glasa uvedeno tek 1918. godine (čime su napokon i žene, makar samo one starije od 30 godina, dobile pravo glasa), reforme iz druge polovice 19. stoljeća bitno su povećale participaciju glasača na Otoku. Galtona je očito brinulo razvodnjavanje biračkog tijela, teme o kojoj se desetljećima strastveno debatiralo (i prosvjedovalo), pa nije čudno da svoj rad počinje sljedećim paragrafom (slobodan prijevod): “U ovo doba demokracije svako istraživanje vezano uz pouzdanost javnog mnijenja od posebnog je interesa. Ovdje prezentiran materijal odnosi se na trivijalan događaj, ali ga to ne čini ništa manje bitnim.”
5. U pismu časopisu Nature pod nazivom “One vote, One Value” zalaže se za upotrebu medijana umjesto prosjeka, jer potonji zbog samo jednog iskrivljenog glasa nekakvog osobenjaka može ostaviti pogrešan dojam
6. U originalnom je tekstu Galton objavio središnju vrijednost od 1.207 funti, da bi u naknadno objavljenom tekstu obznanio i prosjek koji je iznosio 1.197 funti